Volim one ljude kod kojih mogu nenajavljena da odem. I koji, kad me vide na vratima, ne pitaju – otkud ti. Nego kažu ”Hej!” i rašire ruke. E, njih najviše volim!

Toliko je osoba na svijetu koje bi učinile sve za tvoj osmijeh. Zašto ti želiš onog koji ti priža samo suze?

Ne znaš što bi joj poklonio? Cvijeće ili nakit? Kažu da na to sve žene padaju..Ali, prijatelju, ona nije kao sve. Pa ona je tvoja. Što će joj cvijeće kada će već sutra…

I kad jednom ostariš, znaćeš, sunce moje, da i dalje neće biti važno koliko imaš godina već koga imaš u tim godinama.

U životu dobiješ samo ono za šta se potrudiš, a ne ono što poželiš!

Smijala sam se jučer. Smijem se i danas. Smijat ću se i sutra, jednostavno zato što je život prekratak da plačem za nekim ko ne cijeni ni moj osmijeh, a kamoli suze.

Žene su osjetljive. Previše razmišljaju o svakoj sitnici, stalo im je više nego što bi trebalo, ali to je ono što njihovu ljubav čini tako jakom.

Živi makar u nadi da ćeš jednog dana biti sretan, da ćeš imati sa kime ostariti, da ćeš zaboraviti svaki današnji tužan dan. Možda baš danas, ovaj dan, ovu minutu ne možeš disati…

Našli su se. Ona anđeo željan kaosa. I on vrag u potrazi za mirom.

Svaka emocija se prepozna po pogledu. Telo zna da odglumi. Oči nikada.