Čim sam je upoznao, dala mi je do znanja koliko vrijedi. Nije bila jedna od onih laganih i jednostavnih. Oko takvih se obično moraš namučiti da te uopšte i primijete. Njih ne možeš…

Pali ste ispit? Pa šta? Pa šta i ako ste se malo ugojili? I što ste ponovo sami. Pa šta ako ste dobili i otkaz? Pa šta? Šta sada? Sada živite, sada probate…

Najveći poklon što nekome pokloniti možeš to je ‘svoje vreme’, jer kad nekome pokloniš vreme, poklanjaš mu deo svog života i to je najdragocenije.

Nju pogodi i pjesma. Obraduje se čak i kada joj izustiš – zdravo. Nasmije se čim te ugleda. I opet ne razumiješ. Žalosno.

A znaš šta je najgore od svega? Sve i da mogu vratiti vrijeme, učinila bih opet istu grešku. Zaljubila bih se u tebe.

Varaš se, prijatelju. Postoje i žene koje umiju pružiti ljubav. Njima nije važna gomila bogatstva u tvom džepu, već količina iskrenosti u tvom srcu. One ne spuštaju glavu pred sitnim problemima. Ne uginju…

A možda me i jeste strah da se opet zaljubim, da opet zavolim, i opet sve to izgubim.

Jednom mi je otac rekao : Draga kćeri, želim da odrasteš u pametnu ženu, majku i kćerku. Da imaš lep život, da nađeš muškarca s kojim ćeš uživati danima, a ne da plačeš…

Mrzim što sve primetim, pa ne mogu uživati u zabludama kao sav normalan svet. Charles Bukowski

Nema ljepšeg osjećaja na svijetu nego kad srce poslije jedne pauze ravnodušnosti ponovo zatreperi od ljubavi… – Gete